Svastara za sve

Ovdje mogu da pricaju svi iz ove škole, o svim nastavnicima, školi uopste i sl.

U MOJOJ SKOLI POSTOJI JEDNA ,,FEMA,,.TO JE NASTAVNICA_ _ _ _ _ _ _!ONA DIJELI KEČEVE KO KUĆE.VJEČITO JE NERASPOLOŽENA I LJUTA.TO ME JAKO NERVIRA.STALNO GALAMI:,,OVO NIŠTA NE VALJA,ONO NIJE U REDU,ZAŠTO JE TO TAKO,,... I TAKO,ALI PORED TOGA IMA ONA I SVOJE MILJENIKE.TO SU:_ _ _ _ _ _ _ _ I _ _ _ _ _ _.I ONI ME POPRILIČNO NERVIRAJU! TOLIKO ZA SAD! BAJJJJJJJ

Pripazi na broj smajlija u komentaru

Ima li još neko iz B.Ćopića???????

imam ja......eeeee kad sam ja dosla ovdje ja msm da nije bilo nikog iz copica.......a sad nas ima.....a gotiveeeee

koji si razred i kako se prezivas????

IX2......

ja VIII3,ti ides sa Sarom Skenderijom u razred,jel tako?

da.....ja ih iz tvog razreda znam dosta..al mi se ne da sad nabrajat.......

onda i ja tebe znam,a ti znas Billya,Gagu,mozda Gugija i tako te,a mozda i mene.

i ja sam iz tog razreda mene svi znaju rajnaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa

Pa otvori knjigu muzickog, i imas fino napisano tj. odstampano, samo trebate procitati... LoL
xD xD xD

NE ZEZAJ



PRAVILO FORUMA(PO 100-TI PUT PONAVLJAM) : BEZ UVREDA IZMEDJU CLANOVA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

A KAVI SU TO??

JEL TO ONO SA TRZALICAMA(GITARA)???XD

DA:GITARA,TAMBURICA,MANDOLINA I HARFA.

Ajde Petra pomozi.

Gitara je žičani instrument s tipično 6 žica, zvuk se proizvodi okidanjem žica desnom rukom dok se pritiskanjem žica uz vrat gitare lijevom rukom mijenja visina tona. Glazbalo vuče antičke korijene i koristi se u gotovo svim glazbenim stilovima. Najčešći oblici gitare su sa šest žica, međutim također postoje i sa četiri, sedam, osam, deset i dvanaest žica.

Gitara je prepoznata kao jedna od primarnih instrumenata u bluesu, countryu, flamencu, rocku i mnogim oblicima pop glazbe. Također se koristi i kao klasični solo instrument. Sviranjem akustične gitare, ton se dobiva vibracijom žice i moduliranjem od šupljine tijela ili se može koristiti pickup i pojačalo gdje se tonom manipulira elektronički. Akustična se gitara nije pretjerano mijenjala do 20. stoljeća, kada se za potrebe plesnih skupina počinju upotrebljavati metalne žice po uzoru na banjo. To je početak uzdizanja gitare na vodeće mjesto u popularnoj glazbi, što s vremenom dovodi do izuma polu-akustične gitare, kao i verzije potpune električne gitare[1]. Kasnije u 20. stoljeću, električne gitare imaju potpuni utjecaj u popularnoj glazbenoj kulturi.

Gitare su se tradicionalno obično izrađivale od drveta i žicama od životinjskog crijeva, a u novije vrijeme od najlona ili čelika. Glazbalo su izrađivali i popravljali luthieri (netko tko izrađuje ili popravlja instrumente sa žicama. Riječ 'luthier' dolazi od francuske riječi za lutnja, "luth")Klasična gitara (6 žica) - poznata i kao španjolska gitara. Prve su tri žice od najlona, dok su tri zadnje od najlona omotanog tankom metalnom žicom (bronca, srebro). Vibriranje žica se pojačava u rezonantnom šupljem tijelu gitare. Popularna za klasičnu, narodnu i flamenco glazbu.
Akustična gitara (6 ili 12 žica) - slična klasičnoj, ali s čeličnim žicama. Popularna za blues, narodnu i rock glazbu.
Elektroakustična gitara - akustična gitare sa šupljim tijelom i pridodanim piezoelektričnim elementom (češće) ili mikrofonom (rjeđe) koji služi za stvaranje elekričnog signala.
Poluakustična gitara (obično 6 žica) - hibrid izmedju akustične i električne gitare. Tijelo je šuplje i posjeduje elektromagnete. Proizvodi karakterističan topli, meki zvuk. Popularna za jazz i rock glazbu.
Električna gitara (6, 7, 8 ili 12 žica) - zvuk se pojačava električnim putem pomoću elektromagneta (pickupa), tako da električna gitara za razliku od akustične ima tijelo načinjeno od punog drva. Razvila se u 20. stoljeću i popularizirala kroz blues, rock i heavy metal glazbu.
Električna bas gitara (4, 5, 6, 8 ili vise žica) - niži raspon frekvencija od električne gitare, u bendu uz bubnjeve stvara ritamsku strukturu glazbe, iako se ponekad koristi kao i solo instrument.



Tambura je narodni trzalački instrument. Ona je tradicionalna, a ne autohtona kulturna tekovina južnih Slavena i drugih naroda na Balkanu, kao su je donijelo Turci u XIV. i XV stoljeću. Najstariji sačuvani pisani povijesni dokument o tamburi u Bosni i Srbiji potječe iz 1551. godine, u putopisu N. Nicolaja, pratioca francuskog konzula u Turskoj. Tambura se razvila iz žičanog instrumenta poznatog već u kulturi Mezopotamije. O pretečama tambure govore i sačuvani likovni spomenici iz Tebe u Egiptu. Daljnjim razvojem i migracijom, tambura je dospjela na područje Balkana gdje se najviše i udomila na tlu bivše Jugoslavije, prvenstveno kod muslimana; u Makedoniji, na Kosovu te osobito u Bosni i Hercegovini. Iz Bosne je seobom Bunjevaca i Šokaca prenesena u Slavoniju i Bačku, pa je u XVIII. i XIX. stoljeća postala najizrazitijim narodnim instrumentom Slavonije i Vojvodine. Najstarija sačuvana tambura je iz XIX. stoljeća. Oblik tambura koje se koriste u današnje vrijeme, u južnoj i srednjoj Europi, razvijen je u Mađarskoj u Budimpešti na početku XX. stoljeća radom graditelja violina. Kao primjer za oblik modernih tambura poslužila im je "mala Bečka gitara". Stare tambure su bile dosta ograničene glede svojih glazbenih mogućnosti zbog načina ugođavanja, i što su imale samo dvije ili tri žice. Cilj je bio stvoriti od tambure kao narodnog instrumenta jedan novi, koji bi po svojim glasovnim mogućnostima bio ravnopravan klasičnima kao violina i gitara. Tako je nastala cijela porodica glazbala,sa četiri žice i kvartnim načinom ugodbe. Jedan od tih graditelja violina Janoš Toth, je bio učitelj Lajoša Bocana. Tamburaška glazba je bila jako popularna i u Mađarskoj u XIX. i XX. stoljeću ali je potisnuta zbog neprilika kojima je rezultirao I. svjetski rat. Kako je u Budimpešti tambura "nestala iz mode" tako se pojavila u Vojodini [od tuda naziv vojvođanski štim]. Bocan je preselivši se u Sentu [Vojvodina], i ponijevši sa sobom mjere i oblike svojih tambura, otvorio radionicu i postao prvi zvanični i najpoznatiji graditelj tambura na ovim prostorima.Trup je izdubljen iz javora, kruškova, jablanova, lipova drva, a ponekad se nađe i od kornjačine kore. U novije se vrijeme tambure ne izrađuju od jednog komada drveta nego od tankih savijenih dasaka. Trup je prekriven tankom daskom od meka drva (smrekovine, jelovine, čama) koja se zove glasnjača (tahta). Gornji je dio glasnjače od tvrdog drva da se trzalicom ne bi oštetio. Na njoj su zvučni otvori, rupice, koje narod zove izlaz glasa (odušak, negdje jasnica), a ima ih katkad od 8 da 24; na novijim je tamburama obično samo jedna veća rupa u sredini. Vrat tambure (držak, ručica, divčak) u pravilu je dug. Duž njegove gornje strane, prekrivene obično tamnijim tankim slojem daščice, pričvršćena je hvataljka; na njoj su poprijeko pribijena prečnice.

Prečnice su od čelične žice, koje označuju mjesto gdje se pritiskom prsta dobiva određen ton. Na pučkim tamburama prečnice su poredane po netemperiranoj ugodbi, a na novijima prema tempiranoj, obično kromatskoj, rjeđe dijatonskoj ( u ovom slučaju prečnice ne idu preko cijele širine vrata, nego do polovice širine s donje stane za cijele stupnjeve, a s gornje za polstupnjeve). Glava je na kraju vrata u piljastu ili pužoliku obliku. U glavu su utaknute čivije.

Umjesto drvenih čivija u novije se vrijeme u glavu pričvršćuje stroj za navijanje žica, prilagođen pužolikoj glavi. Između glave i vrata je konjić s urezanom udubinu za svaku žicu. Žice idu od čivije preko konjića duž vrata i trupa, na kojem je kobilica s urezima za žice kao i na konjiću, a zapinju se na kraju trupa ozdo za zapinjače. Tambure su najčešće dugačke 70 do 95 centimetara, ali postoje i potpuno male tamburice od 37 cm, dok se u tamburaškim zborovima upotrebljavaju i velike tambure od 140 pa do 200 cm. Trzalice su rađene od višnjine kore ili od orlova, paunova pera, a u novije vrijeme od celuloidnih ili plastičnih tvari. Trzalica se drži između palca i kažiprsta, a ponekad i sa srednjakom
Tambura najčešće ima 4, 5 i 6 žica no broj varira. Obično su prve dvije ugođene unisono i na njima se izvodi melodija. Tambure su jednoglasne, dvoglasne i troglasne. Razmak u tonovima koje daju prazne žice katkad je sekunda (Banja Luka), češće terca (bugarije), na najviže kvarta (bačko-srijemske tambure) ili kvinta. Za muziciranje na tamburi narodni je izraz udariti u tamburu, tamburati, rjeđe kucati u tamburu. No, sve više se koristi izraz svirati u tamburu. Trzalicom, koja se već na spomenuti način drži među prstima, se udara u žice kako bi se dobili kratki tonovi ili trže kako bi se dobili dulji tonovi.

Tamburaški zbor je skupina tamburaša koji zajedniči muziciraju na tamburama različitih veličina. Zajedničko tamburanje može biti u tercetu, kvartetu, kvintetu i sekstetu tambura, ali i u većim sastavima. Tamburaški anasmbl do 15 svirača je tamburaški zbor koji pretežno samo prati pjevanje. Veća se skupina naziva tamburaški orkestar i najčešće se bavi koncertnim muziciranjem. Manjim zborovim ravna primaš, a većima dirigent. S obzirom na način ugodbe tambura postoji nekoliko sistema tamburaških zborova, od kojih su osnovna dva kvartni i kvintni. Nekad se muziciralo na jednoglasno-dvoglasnim tamburama, a kasnije i na troglasnim i četveroglasnim. Prema tome se i tamb. zborovi dijele na dvoglasne, troglasne i četveroglasne. Svi su oni ugođeni temperirano.



Mandolina je trzalački instrument. Najpoznatija je kao i amatersko glazbalo koje nikad nije palo u zaborav. Ime je dobila po svojem obliku jer na talijanskom mandolino znači "mali badem".

Hvataljka mandoline ima pragove kao i gitara, a ugađa se poput violine. Žice su od metala i poredane u četiri para, od kojih je svaki ugođen na istu notu. To omogućuje jednu od najsvojstvenijih značajki sviranja na mandolini i najučinkovitiji način održavanja zvuka, brzi tremolando između dvije note iste visine.

Katkad je mandolina privlačila pozornost skladatelja. Vivaldi je napisao jedan koncert za dvije te drugi za jednu mandolinu. Mozart je koristio u dvije pjesme iz 1781. godine – Die Zufriedenheit (K349) i Komm, liebe Zither (K351). Njegova najpoznatija uporaba mandoline je pratnja Don Giovannijeve serenade Deh, vieni alla finestra iz istoimene opere (1787.), slikovita vrsta koja se pojavljuje i u drugome Seviljskom brijaču (1782.), onome Giovannija Paisiella. Čak je i Beethoven kao mladić skladao dvije manje sonate za mandolinu. Mandolina je također bila glazbalo koje je mladi Paganini učio svirati od svog oca.


Harfa - žičano glazbalo s tipično dvije do šest oktava, s sedam žica po oktavi. Nađene su neke vrste u Africi, Europi, Aziji i Americi. Važno je da se sada koristi po cijelom svijetu iako nije tako popularna poput ostalih žičanih instrumenata. Harfa se ubraja među najstarija i najraširenija trzalačka glazbala. Ima trokutasti okvir unutar kojega je napet niz žica. Nejednake su dužine (što uzrokuje različite tonske visine) i različite boje (radi lakšeg razabiranja velikog broja žica pri sviranju). Da bi se omogućio što veći broj žica harfa je kasnije izrađena iz dva komada drveta, koji se spajaju na krajevima, a ovaj model je poznat kao 'angle harp'. Harfa se svira objema rukama, trzanjem žica vrhovima prstiju. Ona stoji na postolju na kojem je sedam pedala. Zvuk harfe je vrlo bogat i plemeniti, ali nedovoljno velike snage i prodornosti, tako da najbolje dolazi do izražaja u solistički nastupima ili solo izvedbama u orkestru. Jedino je sa Glissandom i brzim prijenosom preko većeg broja žica, moguće je da se probije i gušći zvuk orkestra. Vrlo često harfa se može sresti kao pratnja nekom melodijskom instrumentu ili vokalu.Harfa je vrlo staro glazbalo i pojavljuje se u mnogim dijelovima svijeta, već u najdaljoj prapovijesti. Učestalo se pojavljuje u egipatskoj, grčkoj, židovskoj i keltskoj umjetnosti i književnosti, tijekom cijelog srednjeg vijeka. Tu se pojavljuju razni oblici harfi iz različitih dijelova svijeta i pripada porodici žičanih instrumenata. Zajedničko obilježje harfi svih razdoblja je njihov okvir koji može tvorit kut ili brid[1].

Današnja orkestralna harfa datira iz 19. stoljeća i predstavlja složenu (i vrlo skupu), verziju osnovne harfe. Oblik harfe koji izgleda kao luk, koristi se i danas. Pošto su žice ugođene uvijek u jednom tonu (u današnje vrijeme to je Ces-dur), proširenje opsega, oduvijek je predstavljalo veliki izazov. Prije nego je izumljene pedalni sustav, intonacija se ugađala pomoću priručnih kvačica, što je bilo vrlo nespretno. Pedalni sustav izumljen je u Bavarskoj i Francuskoj, a omogućuje podizanje intonacije za cijeli ili pola tona i to na način da se mijenja intonacija svih istoimenih tonova u svim oktavama.Harfa se u pravilu svira svim prstima, osim sa malim prstom, koji je uglavnom prekratak i slab da bi sa njime bilo moguće potezati žice. Većina oblika harfi zahtjeva samo korištenje ruku, dok na nekim modelima koji imaju i pedale, također se koriste i noge.

Najčešća tehnika sviranja harfe je arpeggio (tonovi i akordi nižu se vrlo brzo jedan za drugim), te glissando (prelaženje rukama preko svih žica). Na harfi se može izvoditi jednako složena glazba kao i na glasoviru, iako se istodobno može odsvirati samo osam tonova jer se mali prst ne koristi






JEL DOSTA????

Hvala ti mnogo,samo jos cu naci slike i to je to.Naravno i prebaciti u word,pozzzzzzzzzzzzzzzz

Wikipedija... ^^

joj slika imas pun internet...ja bi ti nasla ali ne da mi se sva to ovde stavljati...XD

sale (citat):

onda i ja tebe znam,a ti znas Billya,Gagu,mozda Gugija i tako te,a mozda i mene.

znam i milice dj. i c. ,rajnu, aleksu...al jbg tebe se ne mogu sjetiti...al raspitacu se ja.......

ko si ti otkud nas sve znas

pa procitaj ogre,IX2 ide sa Sarom u razred

eee sale msm da sad znam ko si ti raspitala sam se.....a ti rajna me mozda i znas...bila sam vam danas na informatici sa sarom i jos nekim drugaricama....

a koooooonacno raspust.......

ma nemoj...e nisam znala nemoj zezati raspust...jbt...aaaaaa....majkemi nisam znala...